2008-02-26 00:00:00 Shakespeare u kompletu nakon 500 godinaIz tiska je izišao završni svezak Sabranih djela Williama Shakespearea, u prijevodu Mate Marasa i izdanju Matice Hrvatske  Izlaskom IV. sveska (Romance i poezija) kompletiraju se Sabrana djela Williama Shake- spearea na 1800 stranica, u izdanju Matice hrvatske i u hrvatskom prijevodu s engleskog Mate Marasa. Time je hvaljeni prevoditelj uspio ostvariti kulturni pothvat koji nisu uspjele obaviti čak tri generacije ‘matičara’. Naime, Matica je u tri navrata (1919-26; 1947-60 i 1969-90) pokušala predati javnosti sveukupna umjetnička djela najvećeg među svima genijima, Engleza Williama Shakespearea (kršten 1564 - 1616). U tome, unatoč sudioništvu velikih urednika, anglista i prevoditelja nije uspjela sve do danas, kada je baš Maras uz pomoć glavne urednice Matice hrvatske Jelene Hekman priveo grandioznu zamisao kraju. Čak i ako se ne osvrnemo na daleku prošlost, bitka s prevođenjem Shakespearea dala je do Marasa tek necjelovitih rezultata. A posljednji je pokušaj predvodio nitko drugi do Josip Torbarina, pokojni nestor hrvatskih anglista i šekspirijanac po srcu, koji je svoje zemno putovanje završio nigdje drugdje do u Stratfordu na Avonu. Međutim, uza sve napore tadanje MH,  uspjelo se od 1969. do 1976. izdati samo šest Shakespeareovih remek-djela u samostalnim svescima (Macbeth, Koriolan, San ivanjske noći, Timon Atenjanin. Romeo i Julija i Othelo). Ipak, baš je ovaj napor napravio svojevrsni obračun ne samo sa stoljetnom težnjom MH da donese na hrvatskom cjelokupnog velikog klasika, već i sa znatno dužom težnjom da se na hrvatski s engleskog prevedu barem najznačajnija djela velikog dramatičara i pjesnika. Naime, predobro je poznato da su prvi Shakespeareovi prijevodi na hrvatski u 19. stoljeću došli iz njemačkih prijevoda, a ne iz engleskog izvornika. Tome je, dakako, pogodovala činjenica da se u Zagrebu tada gotovo učestalije govorilo njemačkim no hrvatskim, pa su domoljubi inzistirali da Hrvati, poglavito oni bogatiji i obrazovaniji, govore materinjim, a ne njemačkim jezikom u svakodnevnom govoru. Dovoljan je samo jedan primjer, primjer Macbetha. Prvi ga je preveo iz njemačke Schillerove prerade Dimitrije Demeter za izvedbu u HNK 1871. Dvadeset godina kasnije Harambašić prevodi isti prijevod odnosno preradu. Takav ‘njemački’ Macbeth bio je izveden čak dva puta (1891. i 1895) u istom kazalištu.  Godine 1911. Ivo Vojnović preveo je Macbetha s francuskog, prema Maeterlinckovoj verziji. Godine 1917. Vladimir Nazor je preveo istu dramu za Vodnikovu kolekciju “Odabranih djela za školu”. Iako se navodi da je Nazorov prijevod načinjen prema engleskom izvorniku, Torbarina napominje “kako ima dokaza da nije tako” (izvođen 1933. i 1958). Naposljetku, kazališni redatelj Branko Gavella sam je preveo Macbetha - “uglavnom prema originalu” - za svoju predstavu u Zagrebačkom dramskom 1957. Bilo kako bilo, Torbarina je potom 1969. napravio vlastiti prijevod za Sabrana djela W. Shakespearea koja je i uređivao za Maticu hrvatsku. Ne treba posebno napominjati da je Milan Bogdanović svojim prijevodima s engleskog izvornika obilježio recepciju Shakespearea u Hrvatskoj. Zato se Torbarina i odlučio da neke njegove prijevode, konkretno Otela iz 1919., donese u svojim Sabranim djelima iz pera tako vrsnih znalaca kakav je bio Mladen Engelsfeld.

Medicinska škola u Rijeci